Proslava svete Anđele Merici
„Budimo oni koji će u neizmjernoj radosti jedni druge posluživati i tako svijetu očitovati kako postoji jedna i jedina slava – ona Božja po Isusu Kristu, Sinu Božjemu i Sinu čovječjemu, Svevladaru i Svedržitelju. Sveta Anđela, kao i toliki brojni svetci, prepoznala je u Bogu smisao i svrhovitost svojega života.“ (Iz Homilije đakona Mirka Miškovića na proslavi Svete Anđele 27.01.2020. u Gračanima.)
Fra Marin Matančić, župnik župi sv. Mihaela u Gračanima predvodio je 27. siječnja 2020. godine na blagdan Svete Anđele Merici svečano misno slavlje, kojemu je sudjelovao Mirko Mišković, đakon te uršulinke, provincijalka sestra Ksenija, zatim sestre Stela, Fidelis, Rafaela, Blaženka, Jasminka i Koraljka.
U ispunjenoj crkvi, homiliju je izrekao đakon Mirko Mišković, koji je, tumačeći dijelove Evanđelja po Marku, o životu svetice rekao:
„Evanđelje koje smo upravo čuli govori nam o dvama mjestima susreta s Isusom. Učenici su najprije „na putu“ s njim, putuju silazeći sa sjevera iz Cezareje Filipove i, kako kaže početak teksta, ulaze u Kafarnaum. Došavši, pak, u Kafarnaum, Isus i učenici nalaze se „u kući“ i tu započinje ovaj zanimljiv verbalni i simbolički dijalog. Evanđelje tako postavlja paradigmu vjerničkog odnosa s Isusom: Isusovi vjerenici – Isusovi učenici svih vremena, pa tako i mi danas – jesu oni koji su s njim „na putu“ i „u kući“. S njim smo u dinamici naše svakodnevice, u pokretljivosti našega života – odnosno, s njim smo „na putu“. Međutim, Isus od nas traži da se s njime zaustavimo „u kući“: u mjestu smiraja nakon napora puta, kako bi nas u mirnoći i staloženosti poučio kako „biti na putu s njim“.
Kako, dakle, biti „na putu s Isusom“?
Naviještena Božja riječ stavlja pred nas veliko i neiscrpno bogatstvo pouke o tome kako biti s našim Gospodinom na putu. Ipak, oba teksta (Prva Petrova poslanica i Evanđelje po Marku) imaju jednu zajedničku poveznicu, a to je ideja dijakonije, ideja i stvarnost služenja. Petar nam je govorio o onima koji poslužuju, a Isus u evanđelju stavlja u središte poslužitelja.
Vjerojatno je ta tematska okosnica današnje Božje riječi i razlog zašto je vaš župnik pozvao na ovaj blagdan upravo jednoga đakona, poslužitelja – đakona kako bi vam pokušao razlomiti riječ i poslužiti vam ju kao hranu za kršćanski život.
U našim ušima vrlo teško zvuče riječi sluga ili nekome služiti: te riječi nas podsjećaju na neka prošla vremena, na razdoblja isticanja nejednakosti među ljudima. One su, stoga, danas za nas sinonimne riječima poniženje, neuspjeh, propast. Vidimo da ni misao učenika koji su u ono vrijeme slijedili Isusa nije bila daleko od naše misli: u središtu njihovoga razmišljanja bilo je pitanje o tome tko je najveći. Jer biti najveći – to znači uspjeti; biti najveći – to znači imati svoje ime, svoj položaj, svoju nedodirljivost kojom možemo upravljati drugima. I kao i u mnogim drugim situacijama Isusov stav prema ovoj učeničkoj raspravi jest iznenađujući, pa usudio bih se reći i šokantan. Isusova logika dijametralno je suprotna logici ovoga svijeta. Isus, naime, na učeničko razmišljanje odgovara oksimoronskom tvrdnjom: biti prvi može samo onaj tko je posljednji, biti najvećim može samo onaj tko je poslužitelj. Naš učitelj tako u središte kršćanske egzistencije stavlja služenje. Njegovi učenici nisu oni koji se prepoznaju kao prvi i najveći, nego kao oni koji poslužuju, upravo poput svoga Učitelja. Služiti za kršćanina jest način njegova života i to u višestrukosti tog pojma. Kršćanin je najprije onaj koji služi Bogu. U tom smislu Isusova poruka jest poruka oslobođenja: kršćanin nema nikakvoga drugoga gospodara, niti čovjeka niti stvar kojemu bi bio sluga; on služi samo Bogu, onome koji je jedini i istinski Gospodar cijeloga svemira. Služiti Bogu tako nije stvarnost poniženja i neuspjeha, nego upravo najveće časti i uspjeha: dionici smo najuzvišenijega poziva: da smo u službi Onoga koji je začetnikom svega što postoji, koji sve postojeće uzdržava i koji sve postojeće privodi svojoj svrsi i cilju. Nadalje, kršćanin, kao onaj koji služi svome Bogu, nužno je i istovremeno i onaj koji služi čovjeku, biću stvorenome na Božju sliku i priliku. Ta dva vida služenja jesu neodvojiva: nije moguće služiti Bogu, a zbaciti čovjeka; kao što nije moguće služiti čovjeku, a zbaciti Boga. Ljudska povijest bjelodano nam svjedoči kako su se obje deformacije služenja u konačnici pretvorile u neke oblike diktature u kojima je služenje postalo gospodarenjem i prvenstvom.
Iz te naše povijesti pred nas danas izranja lik sve Anđele Merici, učenice Kristove koja je njegov poziv na služenje stavila u središte svojega Života. Ona nam je svijetli primjer ispravnoga kršćanskoga služenja koje neodvojivo stavlja pred nas i Boga i čovjeka. Sveta Anđela, kao i toliki brojni svetci, prepoznala je u Bogu smisao i svrhovitost svojega života. Rekli bismo, kako je ona uspjela stvari „posložiti na svoje mjesto“ shvaćajući kako je ona stvorenje koje je pozvano na uzvišeni poziv služenja svome Stvoritelju. To služenje daleko je od ponižavajućega robovanja: ono je bilo odgovor njezine ljubavi kao posvemašnjega predanja. Sveta Anđela potpuno se i slobodno predala svome Gospodaru, što je ništa drugo nego – kako nas uči sveti koncil Drugi vatikanski – bit vjere. Međutim, njezino predanje Bogu u istome trenutku bilo je i predanje bližnjemu. To dvostruko predanje urodilo je velikim stablom služenja koje se već pola tisućljeća nastavlja po onima koji Krista slijede po primjeru naše svetice, a koje ste i vi u ovoj župnoj zajednici imali prilike osjetiti i osjećate.
Draga braćo i sestre, današnje Evanđelje kaže kako je Isus „u sredinu“ stavio dijete, bezazleno biće koje nema nakanu nikime gospodariti, nego je svakome raspoloživo u nevinosti svoga srca. Dijete je, stoga, paradigma našega učeničkoga biti – na putu – Isusom: posred nas, u našemu središtu jest služenje Bogu i čovjeku, u nerazdvojivosti tih službi. Sveta Anđela koja je u svome životu očitovala svoju zahvaćenost Kristovim služenjem, stoji pred nama kao trajni podsjetnik našega identiteta, ali i kao izazov u koji se moramo uputiti. U današnjemu svijetu koji se temelji na uspjehu, dobitku, vlasti i gospodarenju, ali istodobno na nevjerojatnoj depresiji i osjećaju besmisla življenja, usudimo se biti drukčijima: budimo oni koji će u neizmjernoj radosti jedni druge posluživati i tako svijetu očitovati kako postoji jedna i jedina slava – ona Božja po Isusu Kristu, Sinu Božjemu i Sinu čovječjemu, Svevladaru i Svedržitelju. Amen“.
***
Dana 18. siječnja 2020. u Uršulinskom samostanu u Vlaškoj u Zagrebu sudjelovali smo primanju novih prijateljica iz Novog Zagreba, Vlaške i Gračana, njih 23 koje su dale obećanje redovito moliti, sudjelovati na sv Euharistiji, živjeti i odgajati djecu po savjetima svete Anđele. Primanje je započeto Krunicom, Litanijama sv. Anđeli i svetom Euharistijom koju je predvodio fra Zdravko. Bilo je lijepo i svečano. „Stare prijateljice“ su osjećale ponos što pripadaju zajednici, a nove uzbuđenje i radost.
Pripremila: Nada Fofić, prijateljica Svete Anđele
Fra Marin Matančić, župnik župi sv. Mihaela u Gračanima predvodio je 27. siječnja 2020. godine na blagdan Svete Anđele Merici svečano misno slavlje, kojemu je sudjelovao Mirko Mišković, đakon te uršulinke, provincijalka sestra Ksenija, zatim sestre Stela, Fidelis, Rafaela, Blaženka, Jasminka i Koraljka.
U ispunjenoj crkvi, homiliju je izrekao đakon Mirko Mišković, koji je, tumačeći dijelove Evanđelja po Marku, o životu svetice rekao:
„Evanđelje koje smo upravo čuli govori nam o dvama mjestima susreta s Isusom. Učenici su najprije „na putu“ s njim, putuju silazeći sa sjevera iz Cezareje Filipove i, kako kaže početak teksta, ulaze u Kafarnaum. Došavši, pak, u Kafarnaum, Isus i učenici nalaze se „u kući“ i tu započinje ovaj zanimljiv verbalni i simbolički dijalog. Evanđelje tako postavlja paradigmu vjerničkog odnosa s Isusom: Isusovi vjerenici – Isusovi učenici svih vremena, pa tako i mi danas – jesu oni koji su s njim „na putu“ i „u kući“. S njim smo u dinamici naše svakodnevice, u pokretljivosti našega života – odnosno, s njim smo „na putu“. Međutim, Isus od nas traži da se s njime zaustavimo „u kući“: u mjestu smiraja nakon napora puta, kako bi nas u mirnoći i staloženosti poučio kako „biti na putu s njim“.
Kako, dakle, biti „na putu s Isusom“?
Naviještena Božja riječ stavlja pred nas veliko i neiscrpno bogatstvo pouke o tome kako biti s našim Gospodinom na putu. Ipak, oba teksta (Prva Petrova poslanica i Evanđelje po Marku) imaju jednu zajedničku poveznicu, a to je ideja dijakonije, ideja i stvarnost služenja. Petar nam je govorio o onima koji poslužuju, a Isus u evanđelju stavlja u središte poslužitelja.
Vjerojatno je ta tematska okosnica današnje Božje riječi i razlog zašto je vaš župnik pozvao na ovaj blagdan upravo jednoga đakona, poslužitelja – đakona kako bi vam pokušao razlomiti riječ i poslužiti vam ju kao hranu za kršćanski život.
U našim ušima vrlo teško zvuče riječi sluga ili nekome služiti: te riječi nas podsjećaju na neka prošla vremena, na razdoblja isticanja nejednakosti među ljudima. One su, stoga, danas za nas sinonimne riječima poniženje, neuspjeh, propast. Vidimo da ni misao učenika koji su u ono vrijeme slijedili Isusa nije bila daleko od naše misli: u središtu njihovoga razmišljanja bilo je pitanje o tome tko je najveći. Jer biti najveći – to znači uspjeti; biti najveći – to znači imati svoje ime, svoj položaj, svoju nedodirljivost kojom možemo upravljati drugima. I kao i u mnogim drugim situacijama Isusov stav prema ovoj učeničkoj raspravi jest iznenađujući, pa usudio bih se reći i šokantan. Isusova logika dijametralno je suprotna logici ovoga svijeta. Isus, naime, na učeničko razmišljanje odgovara oksimoronskom tvrdnjom: biti prvi može samo onaj tko je posljednji, biti najvećim može samo onaj tko je poslužitelj. Naš učitelj tako u središte kršćanske egzistencije stavlja služenje. Njegovi učenici nisu oni koji se prepoznaju kao prvi i najveći, nego kao oni koji poslužuju, upravo poput svoga Učitelja. Služiti za kršćanina jest način njegova života i to u višestrukosti tog pojma. Kršćanin je najprije onaj koji služi Bogu. U tom smislu Isusova poruka jest poruka oslobođenja: kršćanin nema nikakvoga drugoga gospodara, niti čovjeka niti stvar kojemu bi bio sluga; on služi samo Bogu, onome koji je jedini i istinski Gospodar cijeloga svemira. Služiti Bogu tako nije stvarnost poniženja i neuspjeha, nego upravo najveće časti i uspjeha: dionici smo najuzvišenijega poziva: da smo u službi Onoga koji je začetnikom svega što postoji, koji sve postojeće uzdržava i koji sve postojeće privodi svojoj svrsi i cilju. Nadalje, kršćanin, kao onaj koji služi svome Bogu, nužno je i istovremeno i onaj koji služi čovjeku, biću stvorenome na Božju sliku i priliku. Ta dva vida služenja jesu neodvojiva: nije moguće služiti Bogu, a zbaciti čovjeka; kao što nije moguće služiti čovjeku, a zbaciti Boga. Ljudska povijest bjelodano nam svjedoči kako su se obje deformacije služenja u konačnici pretvorile u neke oblike diktature u kojima je služenje postalo gospodarenjem i prvenstvom.
Iz te naše povijesti pred nas danas izranja lik sve Anđele Merici, učenice Kristove koja je njegov poziv na služenje stavila u središte svojega Života. Ona nam je svijetli primjer ispravnoga kršćanskoga služenja koje neodvojivo stavlja pred nas i Boga i čovjeka. Sveta Anđela, kao i toliki brojni svetci, prepoznala je u Bogu smisao i svrhovitost svojega života. Rekli bismo, kako je ona uspjela stvari „posložiti na svoje mjesto“ shvaćajući kako je ona stvorenje koje je pozvano na uzvišeni poziv služenja svome Stvoritelju. To služenje daleko je od ponižavajućega robovanja: ono je bilo odgovor njezine ljubavi kao posvemašnjega predanja. Sveta Anđela potpuno se i slobodno predala svome Gospodaru, što je ništa drugo nego – kako nas uči sveti koncil Drugi vatikanski – bit vjere. Međutim, njezino predanje Bogu u istome trenutku bilo je i predanje bližnjemu. To dvostruko predanje urodilo je velikim stablom služenja koje se već pola tisućljeća nastavlja po onima koji Krista slijede po primjeru naše svetice, a koje ste i vi u ovoj župnoj zajednici imali prilike osjetiti i osjećate.
Draga braćo i sestre, današnje Evanđelje kaže kako je Isus „u sredinu“ stavio dijete, bezazleno biće koje nema nakanu nikime gospodariti, nego je svakome raspoloživo u nevinosti svoga srca. Dijete je, stoga, paradigma našega učeničkoga biti – na putu – Isusom: posred nas, u našemu središtu jest služenje Bogu i čovjeku, u nerazdvojivosti tih službi. Sveta Anđela koja je u svome životu očitovala svoju zahvaćenost Kristovim služenjem, stoji pred nama kao trajni podsjetnik našega identiteta, ali i kao izazov u koji se moramo uputiti. U današnjemu svijetu koji se temelji na uspjehu, dobitku, vlasti i gospodarenju, ali istodobno na nevjerojatnoj depresiji i osjećaju besmisla življenja, usudimo se biti drukčijima: budimo oni koji će u neizmjernoj radosti jedni druge posluživati i tako svijetu očitovati kako postoji jedna i jedina slava – ona Božja po Isusu Kristu, Sinu Božjemu i Sinu čovječjemu, Svevladaru i Svedržitelju. Amen“.
***
Dana 18. siječnja 2020. u Uršulinskom samostanu u Vlaškoj u Zagrebu sudjelovali smo primanju novih prijateljica iz Novog Zagreba, Vlaške i Gračana, njih 23 koje su dale obećanje redovito moliti, sudjelovati na sv Euharistiji, živjeti i odgajati djecu po savjetima svete Anđele. Primanje je započeto Krunicom, Litanijama sv. Anđeli i svetom Euharistijom koju je predvodio fra Zdravko. Bilo je lijepo i svečano. „Stare prijateljice“ su osjećale ponos što pripadaju zajednici, a nove uzbuđenje i radost.
Pripremila: Nada Fofić, prijateljica Svete Anđele
